Ivan Standl, profesionalni fotograf, rođen je 27. listopada 1832. godine u Pragu, a umro 30. kolovoza 1897. godine u Zagrebu. O Standlovu životu i djelovanju prije dolaska u Zagreb, u koji stiže kao izučeni fotograf s nepune 32 godine, znademo tek, zahvaljujući istraživanju dr. Hrvoja Gržine, da se pored rodnog Praga kraće vrijeme odvijao u Pešti i Grazu. U našoj sredini prvu bilješku o Ivanu Standlu donio je Gjuro Szabo, a na istoj bilješci četrdesetak godina kasnije temeljeno je pionirsko istraživanje Nade Grčević. Grčević je Standlov dolazak u Zagreb vezala uz izlaganje na Prvoj dalmatinsko-hrvatsko-slavonskoj gospodarskoj izložbi, koje je polučilo zapaženi odjek i štoviše osvajanje najveće nagrade srebrne kolajne. U današnje vrijeme Ivan Standl i njegov opus privlače osobito pozornost dvojice povjesničara fotografije - Hrvoja Gržine te Roberta Gojevića, čija istraživanja donose dosad nepoznate činjenice o njegovu životu i radu. Primjerice, Gržina iznosi pretpostavku da bi Standlovu sponu ka Zagrebu po svoj prilici trebalo iščitati u osobi i djelu peštanskog fotografa Đure Majera, koji, osim u rodnoj Pešti, u ranim šezdesetim godina 19. stoljeća, ako ne i ranije, zasniva fotografske atelijere i u Grazu te Zagrebu, u kojima redomice bilježimo i djelovanje Ivana Standla. Jednako tako, promišljajući nacionalnu fotografiju i kulturni milje u kojemu ona nastaje (i živi), i Robert Gojević rasplinjava ideju o Standlovom slučajnom, nepripremljenom i/ili isprva samo izložbenim nastupom potaknutom dolasku u Zagreb. Umješno povezujući poznate činjenice iz života Augusta Šenoe, Ljudevita Gaja, biskupa Josipa Jurja Strossmayera, Ivana Standla i Franje Račkog (popisu se zasigurno može pridodati i ime Ivana Krstitelja Tkalčića) te komparirajući i povezujući Standlove fotografije iz osobne arhive s onima čuvanima u kultnoj kući obitelji Šenoa, nastalima u godinama neposredno nakon Šenoina povratka sa studija u Pragu kući (ponajprije usporedbom opreme fotoatelijera te stilskom usporedbom), autor zida čvrste temelje svojoj pretpostavci da je Standlov dolazak u Zagreb zacrtan još u Zlatnom gradu, u tamošnjem susretu i druženju Augusta Šenoe i Ivana Standla. To, izgledno, praško druženje, prethodno pripremljeno Gajevim i Strossmayerovim utjecajem, nastavilo se potom prisnim petnaestogodišnjim prijateljevanjem u Zagrebu, sve dok mu nije 1881. godine presudila prerana, zagrebačkim potresom pripremljena, Šenoina smrt. Ma koja od ovih dviju pretpostavki bila točna, a moguće je da su obje, gotovo je izvjesno da Standlov dolazak u mali gradić pod Sljemenom nipošto nije bio plod slučajnosti.
Ivan Standl je u svom trideset i tri godine dugom zagrebačkom djelovanju – svjedoče nam lica i poleđine njegovih fotografija te korištena literatura - radio u četiri atelijera, od čega tri vodeći samostalno, polučivši društveni ugled i impozantan broj nagrada i priznanja. Od samog početka zagrebačkog djelovanja Standl je predano snimao atelijerske, pojedinačne i skupne portrete istaknutih osoba vremena i uglednih Zagrepčana, postavši jednim od najplodnijih zagrebačkih portretista. Osim portreta, koji već i sami navještaju da se njihov autor kretao u onodobnom politički utjecajnom te kulturno i umjetnički prestižnom miljeu, Standl, je s još više uspjeha snimao i na terenu, u pleneru, ovjekovječujući kulturno-historijske znamenitosti zemlje i uopće događanja od javnog značenja. Standlova poznanstva, a prije svega njegovo istaknuto i uspješno fotografsko djelovanje, priskrbili su mu 1874. godine titulu fotografa Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Bio je prisutan na mnogim značajnim događanjima u Zagrebu, a kao šaljivi društveni događaj desetljećima je gradom pod Sljemenom prepričavan njegov fotografski krah na posveti novog vidikovca, zagrebačkog Eiffela na Medvednici, 1889. godine. Zabilježen je i njegov fotografski angažman unutar sudske prakse, a pred kraj života, zahvaljujući velikom radnom iskustvu i izvrsnosti te društvenom ugledu, Standl je započeo i s pedagoškom aktivnošću, prenoseći svoje znanje na prve zagrebačke fotoamatere okupljene od 1892. godine u Društvu umjetnosti kojima je od 1894. godine bio dostupan i majstorov atelijer, uz određenu naknadu. Nakon Standlove smrti atelijer je preuzela njegova udovica Klementina, uspjevši ga održati još nepunih godinu dana, do 1. kolovoza 1898. godine, kada zauvijek zatvara svoja vrata.
Priredila: Sanja Grković
studeni 2022.
***
Napomena: prilog je pripremljen u sklopu stručnog rada, ali je s ciljem pojednostavljenja, obzirom na opću dostupnost, pročišćen od stručnih referenci i nadopuna.
Fotografija, izvor: Muzej grada Zagreba.
Pogledaj predmete iz zbirke
